Simbolično obilježen – Dan pada Vukovara

Već unazad tri godine djelatnici i učenici naše Srednje škole imali su prigodu biti u Koloni sjećanja na pad Vukovara (18.11.). No, ove školske godine nismo bili u mogućnosti pridružiti se Koloni sjećanja. Te je vjeroučitelj Božimir Previšić, dana 17.11. (petak) održao malo simbolično predavanje o Vukovaru.

Na početku predavanja srednjoškolci su održali kratku prezentaciju koju su pripremali na Dramskoj sekciji a tema je nosila naslov: Tolerancija, gdje je dan ranije i obilježen Svjetski dan tolerancije (četvrtak). Ovdje bi mogli se nadovezati i rečenicom: da je bilo tolerancije ne bi bilo ni Vukovara. Sva međunarodna prava i bilo kakva tolerancija bila je uništena tih devedesetih godina u Vukovaru. O toleranciji pričali su nam učenici: Marko Papić i Martina Pavlović.

Nakon toga učeničkoga izlaganja prof. Božimir započeo je temu o Vukovaru. Te se na samom početku pitao zašto je Vukovar nazvan gradom Herojem – ako znamo da je grad tada bio razrušen do neprepoznatljivosti, stanovnici raseljeni, mnogi poginuli i ranjeni. Takvo pitanje postavio je i malima u osnovnoj školi. Jedan  mali drugaš digao ruke i kazao je; pa on je heroj zato što je tamo bilo naših vojnika malo a njih je bilo puno više te je naša vojska bila jaka i puno se snažno branila. – eto on je došao do zaključka i odličnoga odgovora, kazao je profesor.

Ako počnemo samo na kratko analizirati obadvije strane u omjerima vojske onda je svima jasno i zašto Heroj. Sa hrvatske strane bilo je vojnika oko 2. 500 dok se broj sa srbijanske strane zajedno s tzv. JNA bilo više od 30. 000 i tu se nije brojka smirivala te su stalno gomilali svoju vojsku a samim padom na Vukovar bilo je 80. 000 vojnika. Prema procjenama međunarodnih vojnih stručnjaka nisu imali šanse izdržati više od 3 dana a vidimo koliko su se borili. Protiv sebe su imali i omjer snaga koji je iznosio 30:1 u korist neprijatelja.

Heroj ne samo u tom pogledu i u mnogo širim kontekstu – heroji vjere, jer su tamo ljudi sveto umirali. Sad se opet postavlja pitanje kako sveto, možemo to i na više načina protumačiti. Jedno tumačenje je preživjeloga logoraša Vilima koji je pisao svoju knjigu – Bog mi šalje Spasitelje u četničko leglo… i u njoj navodi kako su ljudi s Božjim imenom mirno umirali. Iz hangara su izvodili ljude te bi dobivali batine a 50% su šanse da ćeš preživjeti, i kad bi nas nekoga od zarobljenika izveli. Svi u hangaru bi započeli molitvu krunice za onoga kojega bi izveli. I kad su izvodili tog Vilima hangarom se odjekivala molitava krunice te tako je čuo dijalog vojnika JNA kako raspravljaju, te mu jedan govori: Pogledaj kako su Hrvati složni, izgubiti ćemo ovaj rat! Vraćajući se u tu kratku našu prošlost kao da su ljudi više vjerovali u Boga i u Njega se pouzdali te više bilo zajedništva među nama samima, kazao je profesor.

Iako je osvojila Vukovar, srpska je vojska materijalno, politički i psihološki bitno oslabljena. Tromjesečno vezivanje golemih vojnih snaga agresora na Vukovar stvorilo je vrijeme i prostor za organiziranje Hrvatske vojske. Branitelji Vukovara kojih je bilo iz svih krajeva Hrvatske, BiH i dijaspore; nisu imali ratničkih znanja, nisu razrađivali taktiku i strategiju prije bitke, nego u bitci samoj.

Nisu bili ni neki nadljudi kakve gledamo u ratnim filmovima ali su branili svoju domovinu i svoju slobodu. Bili su mali obični ljudi, kakvih ima na tisuće. Oni su na herojstvo bili primorani, ne iz velike povijesne geste, već iz velike potrebe i ljubavi. Bili su im ugroženi oni koje najviše vole; djeca, žene, roditelji, domovi i domovina. Imali su najvišu moguću ratničku moralnost. Bili su jedno veliko Hrvatsko Srce koje je kucalo za svoju napadnutu domovinu.

Profesor je o Vukovaru pričao i s vjerske strane – dajući na znanje kako nismo se ovdje okupili kako bi ti u nešto ili nekoga usadio mržnju. Ako majka kojoj je sin, brat, otac ubije te često čujemo kako je ona svojim neprijateljima oprostila (ali eto, jedino da im nađe kosti!) te se još i molila za svoje neprijatelje. Postavljajući se baš po Isusovoj nauci: „opraštati i moliti za neprijatelja.“ Onda ni mi nemojmo biti oni koji ćemo učiti se mrziti druge ali ne zaboravimo Vukovar te budimo ponosi što jednom takvom narodu pripadamo koji su bez proklinjanja drugih mirno primali udarce a još više što su se hrabro držali i branili.

Nakon tih profesorovih riječi izlaganja pustio je prezentaciju u kojoj nam je iznio točne statistike o stradanju, broju vojnika s jedne i druge strane i sl. Nakon iznesene prezentacije pušten je 10 minutni video isječak Vukovara.

Završimo ovaj tekst s riječima ubijenog Siniše Glavaševića. “Nisu imali novaca za Zagreb,  Beč, Prag… Njihov je novac ostao u čašama ispijenim s prijateljima, s kojima su čekali svanuća na hrvatskim barikadama. Nekima je to čekanje bilo predugo pa smo ostali bez njih, ali mi svi dobro znamo gdje su. Ako nam život omogući da naša ljubav ovlada nama, kao što je njihova ljubav nosila njih, jednom na kraju puta možda možemo očekivati da i mi umremo sretni.”

Te nakon svih iznesenih riječi izlaganja na školskom hodniku nastao je tajac i sve ono što je izneseno svatko se borio u sebi na svoj način. A kako bi svi prisutni iskazali svoju zahvalu –  svi smo se kratko izmolili za vukovarske žrtve koji su dali svoje živote na oltar domovini.

Napisali: Učenici Srednje škole Neum zajedno s vjeroučiteljom B. Previšićem.